ŠEST ČUDNIH, ZASTRAŠUJUĆIH, NEVJEROJATNIH RUPA NA SVIJETU


Ako vas je radoznalost privukla da otvorite ovaj članak, zasigurno nakon njega nećete biti ravnodušni. Donosimo vam 6 najfascinatnijih rupa u svijetu, a neke od njih su čak i snimljene. Do nekih je doveo čovjek svojim utjecajem, a neke su nastale prirodno silom

Bayou Corne, Louisiana
U videu ispod odite od 15 sekunde na dalje.

Jeste? U redu, jer upravo ste vidjeli kako zemlja doslovno guta stabla oko sebe u Louisiani (SAD). Otkrivena je u kolovozu 2012. godine zbog čega je ova savezna država proglasila i izvanredno stanje. Od tada rupa samo raste i današnja veličina joj je 9 hektara, a evakuirano je trajno oko 350 stanovnika, kojima ovo mjesto više nije dom.

Guatemala City

Ovo čudo prirode nalazi se u centru istoimenog glavnog grada Gvatemale. Nastala je 2010. godine, a gledano iz zraka, površni promatrač na slici vidi loš photoshop, no radi se o stvarnoj rupi dubine 30 metara dok joj je širina 20 metara. Toliko je duboka, da se čak ni na ovoj slici ne vidi dno.
Prilikom utrušavanja sa sobom je povukla i manju tvornicu s čuvarom.
Smatra se da je nastala zbog utjecaja tropske oluje Agatha, koja je svojim prolaskom dodatno natopila i destabilizirala tlo.

Velika plava rupa, Belize

Ovo čudo prirode vjeruje se da je kreirano tisućama godina ranije, kada je razina mora bila niža nego je danas. Ronilački tim predvođen legendarnim Jacquesom Cousteauom spustio se na dubinu od 40 metara, no dalje je nije išao jer dublje nije bilo dovoljno kisika čak ni s ronilačkom opremom.

Chichen Itza, Meksiko

Meksikanci vjeruju kako tamni ponor u blizini arheološkog nalazišta Chichen Itza skriva svete moći. Rupa je široka 60 metara, a do dna ima 39 metara. Pod zaštitom je UNESCO-a i nedavno uvrštena na popis sedam svjetskih čuda. Pretkolumbijske Maje na ovom su mjestu prinosile ljudske žrtve u ime boga kiše Chaaca.

Kimberley, Južnoafrička Republika

Čima se radi o JAR-u, realno je za očekivati da ova ogromna rupa nije djelo prirode nego čovjeka. Stvorilo ju je 50 tisuća rudara u 19. stoljeću. Duboka je 240 metara, a široka 500 metara.
Od 1871. do 1914. rudari su iskopali 22.6 milijuna tona zemlje.

Kola, Rusija

Prije više od 40 godina ruski znanstvenici započeli su s ambicioznim projektom čiji je cilj bio prodrijeti kroz Zemljinu koru do područja gdje se miješaju kora i plašt – tzv. Mohorovičićevim diskontinuitetom (“Moho”).
Ova rupa toliko je duboka da su ruski znanstvenici morali izmisliti nov način bušenja , a neke od njihovih novih metoda pokazale su se vrlo inventivnima. Unatoč silnim naporima rusi nisu postigli svoj cilj, a tajne koje Zemlja skriva ostale su neotkrivene. Ono što su napravili, ipak je pružilo mnoštvo informacija o tome što se nalazi neposredno ispod površine i ti podaci imaju veliku znanstvenu vrijednost.

Projekt je započeo 1962. pod vodstvom znanstvenog vijeća (Interdepartmental Scientific Council for the Study of the Earth’s Interior and Superdeep Drilling) koje je godinama pripremalo ovaj povijesni projekt. Započelo je istovremeno sa svemirskom utrkom -razdobljem intenzivnog nadmetanja između SAD i SSSR. Potraga za prikladnim mjestom za bušenje završena je 1965. kad su se voditelji projekta odlučili za poluotok Kolu na sjeverozapadu Sovjetskog Saveza. Nakon 5 godina gradnje i priprema, 1970. u zemlju je porinuta prva bušilica.

Unutar 60-metarskog kućišta smještena je jedinstvena aparatura za bušenje. Većina bušilica za bušenje na velikim dubinama koristi rotirajuću osovinu na koju se montiraju dodatni nastavci kako se dubina povećava. To međutim nije bilo izvedivo na rupi kakva je trebala biti ona na Koli. Kako bi riješili ovaj problem, ruski znanstvenici osmislili su bušilicu kod koje se vrti samo svrdlo na vrhu osovine.

Danas se najdublja rupa na svijetu koju je stvorio čovjek, nalazi ispod tornja koji okružuje bušilicu. Od centralne bušotine račvaju se brojne sporedne, a ona pod oznakom SG-3 je najdublja. Ima promjer od 23 cm i vijugavo, poput zmije, zalazi u Zemljinu koru na dubinu od 12,3 kilometara. 24 godine bušilica je probijala svoj put u dubinu dok nije napokon zaustavljena 1994. na 2,7 kilometara do postavljenog cilja od 15 000 metara.

Sovjetska bušilica dizajnirana je tako da je čitavom dužinom bušenja omogućavala dopremanje uzoraka, pružajući znanstvenicima na površini uvid u sastav Zemlje. Prije ovog projekta geolozi su svoje brojne postavke o Zemljinoj kori stvarali na osnovu promatranja i seizmičkih podataka, ali kao što je to često slučaj kad se čovjek upusti u nepoznato, ono što izgleda sigurno sa izvjesne udaljenosti, zapravo uopće nije sigurno, pa su se tako neke dotadašnje znanstvene teorije pokazale neodrživima. Jedan od znanstvenika komentirao je: “Pri svakom bušenju nailazimo na neočekivano. To je uzbudljivo, ali i uznemirujuće.”

Na iznenađenje znanstvenika nisu pronašli očekivani prijelaz sa granita na bazalt na dubini od 3-6 km. Podaci o seizmičkim valovima dugo su ukazivali na to da oni brže putuju ispod te dubine i geolozi su bili uvjereni da razlog leži u bazaltnoj podlozi. Međutim, otkriveno je da se to događa zbog promjena u stijenama koje nastaju zbog intenzivne topline i tlaka pri čemu nastaju tzv. metamorfne stijene. Još veće iznenađenje bilo je otkriće da su stijene na ovako velikim dubinama bile zasićene vodom koja je ispunjavala pukotine. Zbog činjenice da se nije očekivala slobodna voda na ovakvim dubinama , znanstvenici imaju teoriju da ona nastaje od vodika i kisika izlučenih iz okolnih stijena koji su pod enormnim pritiskom, a njeno podizanje na površinu sprečava sloj nepropusnih stijena iznad.

Još jedno iznenađujuće otkriće bila je čitava menažerija mikroskopskih fosila nađenih na dubini od gotovo 7 km. Pronađene su 24 različite vrste mikrofosila planktona koji su umjesto uobičajenog vapnenastog i kvarcnog, imali pokrov od ugljika i dušika. Unatoč tlaku i vrućini fosili su ostali u iznenađujuće dobrom stanju.

Ruske istraživače iznenadila je i brzina kojom temperatura raste povećavanjem dubine bušotine, a upravo to je bio razlog što je na kraju projekt obustavljen. Unatoč naporima znanstvenika, na dubini od 12 km temperature su prešle prag koji bušilice mogu podnijeti. Očekivana temperatura stijena bila je 100 stupnjeva, ali stvarna je bila 180. Na toj razini tlaka i temperature, stijene su gubile svoju tvrdoću i ponašale se poput plastike, a svaki put kad bi svrdlo bilo vađeno radi zamjene, rupa se na toj dubini zatvarala. Napredak je postao nemoguć bez novih tehnoloških rješenja pa je bušenje zaustavljeno. Da je postignut cilj od 15 km, temperatura bi na toj dubini iznosila 300 stupnjeva.

Starost procijenjenih uzoraka koji su zadnji izvađeni procijenjena je na 2,7 milijardi godina. Čak i na toj dubini, Kola projekt uspio je prodrijeti tek do dijela Zemljine kontinentalne kore čija debljina varira od 20-80 km. Međutim ovaj projekt se pokazao izuzetno koristan za znanstvenike koji još uvijek proučavaju nalaze. Veliki repozitorij uzoraka čuva se u Zapolyarniyu, 10 km južno od bušotine.

Advertisment ad adsense adlogger