Škrljevo: Fenomen jezera u Ponikvama

null
Jezero kojeg sad ima, sad nema, već odavno Ponikve, maleno seoce u zaleđu Škrljeva, svrstava među najbajkovitija mjesta u Lijepoj Našoj, a mnogi će ustvrditi – i mnogo šire. Jučer ga je pak učinilo i pravom turističkom atrakcijom jer otkad je jezera i otkad je sela, upravo jučer se tek drugi put plovilo tim nestvarnim vodama. Prvi put 2000. godine kad je, kažu mještani, vode bilo ipak manje nego li ovih dana. Nije da Ponikve ne posjećuju izletnici i u njegovoj »bezjezerskoj« fazi, ali dočim se pročuje kako je voda prekrila i Veli, i Mali lug, uračunavši i Melugi, te ujedinivši svaku svoju kap napravila fenomen veličine pola Bakarskog zaljeva, a k tome se po njemu može i ploviti, onda su rijetki oni koji takvoj atrakciji mogu odoljeti. Istina, nemaju svi hrabrosti sjesti u »Queen of the Ponikve«, gumenjak na vesla, pa đirati među krošnjama, ali doći i vidjeti, pa se čudom čuditi, to ništa ne košta.

A ponikvarskoj su se neobičnosti divili mnogi, pristigli iz svih krajeva županije, pa smo na privremenoj ponikvarskoj rivijeri sreli Kastavce, Zlobinjare, Plosnare, Krimejčane, Grobničane, Opatijce, Vežičane, Kostrenjane, one s Krnjeva, ali i Puljane. Dobar glas daleko se čuje, a za Ponikvare svi kažu kako su dobri domaćini. Mi smo pak ti koji to sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi jer nije nam trebalo više od nekoliko minuta da nagovorimo Darka Ujčića na reprizu vožnje iz 2000. godine. Nije Darku bilo teško niti naći posadu, niti iz Opatije dopremiti gumenjak, niti veslati. A veslati ponikvarskim jezerom jučer nije bilo lako jer osim stabala pod vodom, telefonskih i električnih stupova i žica, veliki problem je plovidbi predstavljala i jaka bura. U jednom trenutku je Darkova posada nestala baš u smjeru u kojem i voda nestaje – u smjeru Bakra, pa smo ne vidjevši ih tridesetak minuta pomislili kako će »izroniti« na bakarskom Jazu. No, nismo dobro mislili. Naime, ispravila nas je Milica Srdoč kako će Darko prije »izroniti« na bakarskoj »Pizdini« nego na »Jazu«. I jedno i drugo su izvorišta, ali teta Milica koja cijeli život poznaje Darka, valjda bolje zna od nas. Šalu na stranu, ploviti jezerom na vesla nije bilo lako, u što smo se i sami uvjerili kad je došao red na nas. Iako smo u posadi imali i nekadašnjeg veslača, bura je bila jača pa se plovidba dobrano otegla, a onih šest Celzića rashlađenih burom pali su na temperaturu koja otkida uši i ledi prste. No, užitak plovidbe ponikvarskim jezerom ništa ne može omesti. Čitav jedan svijet skrivao se pod tom masom vode, a pogled na seoce od svega dvadesetak kuća rijetki dožive iz te perspektive koja se zove »ni na nebu, ni na zemlji, nego na trenutnoj pučini«. Dakako da je pedesetak znatiželjnika zbijalo šale na račun onih koji plove pa se tako moglo čuti i kako će Ujčić biti jedini čovjek na svijetu koji je zeca ulovio na parangal, ali i da su Ponikve jedino mjesto koje ima livade na kojima pasu i ribe i ovce. Koliko će tomu biti tako, upitali smo tetu Milicu koja je u svojih 65 godina života u Ponikvama zapamtila mnoga ukazanja i nestajanja velike ili manje vode, a ona će kao iz topa:

– Bit će doklen ga bude. Ki put je tu i po par meseci, ki put kaliva i za dvajsetak dan. Retko kada napuni oba Luga, a ovako vela voda ni bila od 1974. leta. Na, čera je bilo metar dalje.

Metar dalje, ponovismo u čudu, a onda shvatismo da Ponikvari »vodostaj« mjere na svoj način. Oni mjere udaljenost vode od svojih kuća, pa bi u prijevodu njihov metar dalje, bilo metar niže.

– A ja, saki se češe kade ga srbi. Toga sedandeset i četrtoga leta su i si stupi bili pod vodun, šest meseci smo struju na agregat imeli. Mat mi je povedala da j 1935. bilo još huje, a ja malo gljedan i sama sobun mislin – majčice božja, ča bi bilo lipo kad bi ovi lugi ostali ovako ravni, kad bi namesto vodi bila ravnica, ča bi mi bilo lahko seno kozan na plašćenice donest, a ovako se sirota sa šundran, iskreno će teta Milica kojoj ni na kraj pameti nije bila plovidba. Štoviše, s gnušanjem je odbila tu ideju kazavši da ne bi ni za milijun dolari.

Barba Stipan Perić, najstariji stanovnik Ponikava, rekao je da ni on, ni Milica, kao ni mnogi drugi stariji stanovnici mjesta ne znaju plivati, pa od plovidbe ništa.

– Kad san bil mići, pokojna mat me je vavek za uho od jezera odvlačila od straha da se ne zaigran i ne utopin, a domišljan se kako smo se kod mulci jedanput va sred zime šli kupat va Jarak. Nan trimi ni bilo niš, a jedan je preko noći od grči umrl, pa sad vi vidite kuliko j pametno ni plavat, ni vozit se po jezeru. Najveća voda, ča ja pamtin bila j 1935., imel san jedno sedan let, ma mat mi je povedala da j jedanput prvo poplavalo i kući i da su ljudi va konobah bačvi špagon vezali da ih ne odnese.

Pitamo barba Stipana znaju li mještani kad će im se ukazati jezero?

– Da ča leh znamo! Dočin čuješ da tu gore huči i buči, da se magli, to j znak da voda gre. Va Šumičine zašumi i zatuli i evo ga, za par ur – jezero. Tu je doklen bure ne dojde, pa ga ponese va Bakar. Kad će drugo, to ne znamo, ma da će, to j sigurno, kazao je barba Stipan, a onda skrenuo temu na život Ponikava nekad i sad. Zanimljiva priča, a mi ćemo vam ispričati samo zaključak donesen ispod pršuta i pancete sušenih na vjetru. Naime, barba Stipan je izlaganje završio riječima – selo je za seljake, grad za grajane, ali selo je temelj države. Da bi riječ rekli!

Divljenje jezeru iskazivali su mnogi, između ostalih i Marko, Ljiljana i Franjo Rošić koji su na ponikvarsku rivijeru došli s kostrenske, ali su sa sobom doveli i Puljanku Jelenu Bulian. Ništa manje nisu bili ushićeni ni Cvjetko, Martina i Matea Mičetić, bogme ni Glaseri – Krunoslav, Darko i Jasna, kao ni Ivan, Ivanka i Miranda Vrančić te Tomislav Špehar koji čak imaju fotodokumentirana prijašnja ponikvarska jezera. Plosnari Ivan Perić i unuk mu Marin, mještani susjednog seoca, s ovakvim su se prizorom često susretali, ali kažu – uvijek je to neponovljiv osjećaj.

Sve u svemu, Ponikve će subotu, 16. siječnja pamtiti kao divan sunčani zimski dan, odnesen burom i obilježen nesvakidašnjim događanjem – plovidbom jezerom kojeg, ponovit ćemo – sad ima, sad nema, pa opet ima, pa nema…

Vodostaj

Ponikvarski »Rainbow warriors«, što je »kodno ime« Darkovog gumenjaka, nije jezerom plovio samo zbog znatiželjnih novinara, već su kapetan Darko i njegova posada u sastavu Iva Ujčić i Giancarlo Major zvani Tac, imali zadatak izmjeriti dubinu vode, pa su pristavši i privezavši »brodicu« za čudnovatu bitvu referirali – u Malom lugu 19,5 metara, u Melugimi 6 do 7,5 metara, a u Velom lugu 23 metra. Temperatura vode od 7,9 do 8,5 Celzijusa, što je dušu dalo za kupanje.
Hirc o ponikvarskom fenomenu

Još 1891. godine u knjizi »Hrvatsko primorje« u vezi s ponikvarskim jezerom, koje on naziva kukuljanskim, Dragutin Hirc zapisao je sljedeće:

– Ogromnu i do 300 metra duboku kukuljansku ponikvu obrubilo je 11 kamenih vrhova. (…) Kad bi voda dolazila sa nakoličnih vrhova, rušeć se niz njihove obronke, tad bi to bila obična poplava, nu tome nije tako. Voda, što ovaj kraj u jezero pretvara, dolazi najvećma z dola, a pomanje s vrhova, koji vodu propuštaju. (…) Da ovaj zanimljiv pojav protumačimo, treba nam malo segnuti do Grobničkog polja. Pod Grobničkim poljem ima šupljina, jer da ih ne ima, ne bi ni potoci mogli ponirati, nu te šupljine ne će biti jedne, već razne veličine, a medjusobno sigurno osovim stienama odieljene, koje ih i ogradjuju. Iz ovih šupljina provaljuje voda na Dvorinu, nu pod Malim lugom mora biti i drugih šupljina, u koje se skuplja ona voda, koja probija u Šipačini. I ove će šupljine biti osovnim stienama opasane, pa kad se napune, tad usljed osovna tlaka vodu izbacuju. Kolik je pako tlak vode prema površini, svjedoči u Šipačini oveće razasuto kamenje, koje je voda izbacila. I po tom bi imali prividno dva jezera: jedno na površini, a drugo u utrobi zemaljskoj (…) (novilist, croinfo.net)
Izvor: www.croinfo.net
Foto: Denis Flego

Možda vas zanima i ovo!

Advertisment ad adsense adlogger